9a2us home                                               army radio galerija                  prc-515 9a2us               9a2us story    

 

Ukratko o meni .......

 

Sa radio amaterizmom , prvi puta sam se susreo još u osnovnoj školi 1981 god.,,kada su nam došli u posjetu članovi lokalnog radio kluba tadašnjeg naziva YU2DFG a sada 9A1DFG , i prezentirali nam kako se pomoću radio uređaja uspostavljaju komunikacije među ljudima koji su kilometrima daleko . Tada sam zavolio ovaj prekrasan hobi i svakodnevno radim na raznim radio uređajima i upoznajem razne ljude iz cijelog svijeta. Moj otac Ivan također dugogodišnji radio amater najviše me naučio svim tajnama o izradi raznih antena i za kratki val i za ukv. Antene sa kojima sada radim na ukv frekvencijama napravili su davne 1978 god. moj otac Ivan i njegov prijatelj ,danas nažalost pokojni Josip Horžić , čovjek koji je uvijek nesebično pomagao u svemu kako radio amaterima u Sisku tako i šire . Antene su rađene po nacrtu YU3BA i naziv im je Loop-Yagi odličnih karakteristika a lake za izradu i montažu . Shemu za izradu tih antena možete pogledati na linku Download , a za sva pitanja rado ću se odazvati . Svoju prvu amatersku klasu položio sam nakon tromjesečnog tečaja iz poznavanja elektronike i radio telegrafije davne 1984 godine . Sve do početka Domovinskog rata 1991 godine neprekidno sam bio u kontaktu sa radio uređajima , a više puta sam i sudjelovao na raznim natjecanjima iz ARG poznatijim pod nazivom ...lov na lisicu... , te osvojio više nagrada i priznanja . U Domovinskom ratu jedno kratko vrijeme nalazio sam se u ratnom centru veze u Sunji sa nekoliko prijatelja radio amatera i srećom nikada nije došlo do prekida naših komunikacija sa zapovjedništvom u Zagrebu . Nakon završetka rata ponovo sam se aktivno uključio u rad na ukv i kratkom valu , te se obavezno javljam u svim domaćim i svjetskim natjecanjima .Posebno me zanimaju i stari rashodovani uređaji , tako da imam kolekciju radio uređaja i iz 2 svjetskog rata : BC 312-M , BC 669-B , Marconi Electra , Hagenuk , BC-1000 , PYE , FT 66/17 , MRS 340 , RT 1 , RU 12 , C 433/GRC a ovih dana dobio sam u Zagrebu od gospodina Radoslava Price i stari vojni uređaj Njemačke vojske LORENZ iz 1944 godine... Od radio amatera Vlado Wagner 9a2cb iz Đakova dobio sam na poklon stare američke uređaje bc1000a,b,c, rusku V-100,an grc-7, bc-620 .....Nažalost neki događaji u životu ostavili su traga u mojoj psihi i ovim hobijem koji nažalost odumire pokušavam zaboraviti sve zlo koje sam prošao u ratu i tragični događaj kada sam izgubio sina Tomislava , .....od tog dana sve se promjenilo ....... život ide dalje a rane nažalost ne zacjeljuju...........

Davne 1912 godine u noći 14/15 . travnja na svom prvom putovanju broda TITANIC poginuo je i stric od mog djeda IVAN STANKOVIĆ ( jedan od 30 Hrvata koji su tada bili na TITANIC-u),Večinu putnika Hrvata bila su sa područja Like otkud potječu i moji preci -Brinje-Stajnice-Jezerane

          

fotografije iz knjige Slobodana Novkovića : TITANIC  HRVATI U KATASTROFI  STOLJEĆA, 2005 godina izdanje

Ulomci iz dokumenata Jadranske plovidbe:

Jedna od najvećih katastrofa 20. stoljeća, potonuće prekooceanskog broda Titanic, i dalje izaziva strahopoštovanje i golica radoznalost. Taj megabrod, čudo tehnike s početka stoljeća, “nepotopivi” kako su mu tepali, na svom prvom putovanju iz Britanije u New York doživio je havariju u sudaru sa santom leda te nakon dvosatne agonije potonuo na dno odvodeći u smrt 1497 putnika i članova posade. Na Titanicu među mnoštvom od 2209 putnika i članova posade, koji su krenuli u Ameriku u potrazi za boljim životom, nalazilo se i 30 Hrvata.

O njihovoj sudbini u svojoj knjizi u izdanju Jesenski i Turk “Titanic - Hrvati u katastrofi stoljeća” piše najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković.

Karta u jednom smjeru
Titanic je na svoj prvi, a pokazat će se i zadnji put krenuo 10. travnja 1912. godine iz engleske luke Southamptona. Na ispraćaju mnoštvo predstavnika medija, a filmski magazini zabilježili su isplovljavanje najvećeg i, govorilo se, najsigurnijeg putničkog broda svoje ere. Golemi brod dužine 269 i visine 31,7 metara, sa 11 paluba, snage 46 tisuća KS i tada velike brzine od 23 čvora.
Svi Hrvati putovali su u trećem razredu putovali su “u jednom smjeru”- u Ameriku, kaže Novković. Potonuće je preživjelo svega troje Hrvata - ostalih 27 zauvijek je nestalo u vodama Atlantskog oceana. Tek jedan od njih, Ivan Hendeković iz okolice Čazme, pokopan je u američkom gradu Halifaxu, ne groblju gdje su svoje posljednje počivalište našli rijetki poginuli koje su brodovi pristigli Titanicu u pomoć uspjeli pokupiti prije nego što ih je ocean odvukao na dno.
Najviše Hrvata bilo je iz Like, njih 18, i to osam iz Široke Kule kod Gospiće koji su svi poginuli, spasio se samo Nikola Lulić iz Konjskog Brda kod Perušića. Iz Vagovina kod Čazme na put u SAD uputilo se četvero mještana, a spasila se jedino Mara Osman-Banski. Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska treći je Hrvat koji je preživio katastrofu. Na brodu su bili i rođaci Bartol, Ivan i Ljudevit Čor iz Krčina kod Crikvenice i svi su nestali u oceanu. Putovali su u Ameriku prvi put, jedino je Ivan Stanković već živio ondje i u Sisak je bio došao samo da sredi papire oko imovine pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi posjeduje i njegovo pismo koje je na dan ukrcaja na Titanic poslao u Sisak, a koje je ironijom sudbine stiglo na adresu baš na dan pogibelji broda.
Među posadom broda nije bilo Hrvata, iako su se s godinama pojavljivali neki navodno preživjeli članovi posade, poput dvojice koji su tvrdili da su bili ložači na Titanicu. No, sada definitivno možemo tvrditi da među posadom nije bilo Hrvata ili ljudi s područja današnje Hrvatske, kaže Novković.

Lažni brodski ložači

Titanic je napravljen da prebaci što više ljudi u Ameriku. Najviše putnika na Titanicu bilo je u trećem razredu - 709, u prvom razredu je bilo tek 324, a u drugom tek njih 285, napominje Novković.
Doduše, nastavlja Novković, tadašnji su popisi poginule Hrvate svrstavali među Austrijance, što je bilo logično, ali današnji popisi te ljude potpisuju kao Hrvate, odnosno hrvatske državljane.
Među putnicima koji se i danas vode kao Nijemci pronašao sam svećenika Josipa Perušića, ali on je bio rođen u Njemačkoj iako su mu roditelji Hrvati te ga nisam uvrstio u popis nastradalih iz Hrvatske, napominje Novković.
Novković je pregledavao popise putnika i posade te ih je identificirao po prezimenima i mjestima rođenja.
Mara Osman-Banski umrla je u SAD-u 1930. godine, a druga dvojica preživjelih Hrvata, Ivan Jalševac i Nikola Lulić, vratila su se u Hrvatsku. Jalševac je umro u srpnju 1945. u rodnom selu, a Lulić u 81. godini 1962., također u Hrvatskoj. Sve troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u raznim novinama opisivali svoje preživljavanje katastrofe.
Jalševac je, kaže Novković, u svom prvom iskazu rekao kako je prolazio donjom promenadom dok je brod tonuo i kako se u tom trenutku spuštao čamac za spašavanje u koji je jednostavno uskočio. Kaže da su ga mornari željeli izbaciti iz broda, ali se on čvrsto uhvatio za klupu te su ga na kraju pustili.

Spas s Carpathie
Nakon nekog vremena Jalševac je malo romansirao tu svoju priču, ali ne kao naknadno sjećanje, kaže Novković. Kada je doznao razmjere stradanja, možda je, što se mnogim preživjelim dogodilo, osjetio grižnju savjesti što se spasio, pa je malo prilagodio priču, rekavši da je skočio u more, odakle je izvučen. No, to nije neobično, jer većina preživjelih kasnije je izjavljivala kako su spašeni iz mora, dok je nepobitno utvrđeno da je iz mora “izvađeno” tek njih četvero, od kojih je jedan kasnije umro! Činjenica je također da se samo jedan čamac za spašavanje vratio do mjesta potonuća, dok su ostali plutali na pristojnoj udaljenosti.
Mi na žalost nemamo nikakvih informacija o tome gdje, kada i kako su poginuli ostali Hrvati s broda. Doduše, nepobitna je činjenica da je orkestar do kraja svirao na palubi, da su se neki ljudi odbili ukrcati u čamce iako su mogli, a zanimljivo je da je i Ivan Jalševac ispričao da je s dvojicom svojih zemljaka Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapodjenuli melankoličnu i prigodnu pjesmu iz svog kraja: “Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo”. U općoj zbrci tiho su oproštajnu pjesmu pjevušila trojica Hrvata iz okolice Siska dok je najveći brod tadašnjice, Titanic, polako tonuo prema dnu hladnog Atlantskog oceana!
- Teško je to sada dokazati, ali zašto ne, u takvim ekstremnim situacijama ljudi različito reagiraju - kaže Novković.
Novković je identificirao i 70 mornara Hrvata s broda Carpathia, koji je prvi stigao u pomoć Titanicu, a radilo se uglavnom o Istranima i Riječanima.
- Njihova su imena bila talijanizirana, ali ipak sam ih locirao, a svi su oni dobili i posebne medalje za sudjelovanje u spašavanju nastradalih s Titanica.
Zanimljivo je, kaže Novković, da je tadašnji zagrebački Jutarnji list prvi u Hrvatskoj izvijestio o tragediji Titanica.

Stanković Ivan Titanic - web stranica sa popisom putnika s Titanika , njihovim dokumentima , serijskim brojevima putničkih karata , mjesto ukrcaja na brod Titanik ...

Mr Ivan Stankovic, 33, an unmarried labourer from Galgovo, Croatia, boarded the Titanic at Cherbourg.

To reach his destination of New York City, he bought a third class ticket from the agent: Im Obersteg & Cie., Basel for 250 Swiss francs (Ticket No. 349239, Ł8 13s 9d).

Stankovic Ivan died in the sinking. His body, if recovered, was never identified.


HRVATI NA TITANICU :

Grga Čačić (18) Široka Kula kod Gospića
Luka Čačić (38). Široka Kula kod Gospića
Manda Čačić ( 21) Široka Kula
Marija Čačić (37) Široka Kula
Petar Ćalić (17) Brezik kod Metka
Jovo Ćalić (17) Brezik
Joso Čulumović (17) Prvanselo kod Perušića
Jovan Dimić (42) Ostrovica kod Gospića
Nikola Lulić (29) Konjsko Brdo
Marija Orešković (20) Široka Kula
Jeka Orešković (23) Široka Kula
Luka Orešković (20) Široka Kula
Mate Pocrnić (17) Bukovac
Tome Pocrnić (24) Bukovac
Ivan Strilić (27) Široka Kula
Bartol Čor (35) Krčina kod Crikvenice
Ivan Čor (27) Krčina
Ljudevit Čor (20) Krčina
Mirko Dika (17) Crikvenica
Josip Draženović (33) Hrastelnica kod Siska
Ivan Jalševac (29) Topolovac kod Siska
Ivan Stanković (33) Galdovo kod Siska
Mara Osman-Banski (31) Vagovina kod Čazme
Ignjac Hendeković (28) Vagovina
Milan Karajić (30) Kravarsko kod Velike Gorice
Štefo Pavlović (32) Vagovina
Matilda Peteranec (28) Vagovina
Stjepan Turčin (38) Bratina kod Kravarskog
Mile Smiljanić (37) Pisač kod Udbine
Branko Dakić (19) Gornji Miholjac

Galdovo

Izvor: Wikipedija

Galdovo je predgrađe grada Siska na cesti prema Popovači.

U blizini ovog naselja izgrađen je sisački Stari grad, utvrda oko koje se 1593. odigrala Bitka kod Siska, pa je Galdovo vjerojatno bilo bojno polje.

Galdovo je najvjerojatnije nastalo nakon povećanog razvoja industrijske proizvodnje u Sisku tj., otvaranjem Rafinerije nafte Sisak i termoelektrane. Budući da Sisak do tada nije imao većih stambenih kapaciteta, radnici su se počeli naseljavati u okolnim selima, Budaševu, Topolovcu i dr., ali i na jednom polju, budućem Galdovu. Tada to još nije bio poželjna lokacija, i to najviše radi močvare i opasnosti od poplave, jer se nalazi uz obalu Save, ali je zemljište bilo jeftino, a nekada i besplatno. Tijekom godina, kako se Sisak povečavao, ljudi su dolazili u Galdovo koje je postalo atraktivno zbog izgradnje nasipa uz Savu i isušivanja močvare. Dolaze ljudi iz raznih krajeva, često iz Moslavine, ali i iz daljega , Like i Dalmacije , pa čak i iz Mađarske..1963. Godine grade se osnovna škola i ambulanta, te društveni dom s diskotekom. Do 1968. godine Galdovački su vjernici pripadali sisačkoj župi sv. Križa, ali tada dolaze franjevci konventualci i grade župnu crkvu sv. Josipa Radnika, uz poteškoće s tadašnjom komunističkom vlašću.

.Danas Galdovo ima oko 16.500 stanovnika, i pripada kao kvart pod grad Sisak, ali ljudi ipak još uvijek smatraju Galdovo cjelinom za sebe.

Bitka kod Siska

Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. oko sisačke renesansne utvrde, danas poznate pod nazivom Stari grad, što ga je, na ušću Kupe u Savu, 1544. počeo graditi Zagrebački kaptol u svrhu obrane Hrvatskoga Kraljevstva.

Pripreme za bitku

Nakon što je turski sultan Murat III. godine 1590. sklopio mir s Perzijom, počeli su upadi Turaka prema zapadu, sve do Kranjske, Štajerske i Koruške. Njemački car i hrvatsko-ugarski kralj, Rudolf II., poslao je, stoga, izaslanike u Carigrad koji su 29. listopada sklopili primirje koje je trebalo trajati 8 godina. Ipak, pod pritiskom vojničkih krugova na svome dvoru, Murat je sljedeće godine za zapovjednika svojih jedinica u tom području postavio beglerbega Hasan-pašu Predojevića, poznatoga po borbenosti na svojim pohodima.

Nakon nekoliko pobjeda hrvatskoga bana Tome Bakača Erdödyja, bosanski je beglerbeg ipak uspio osvojiti Bihać, a Hrvatska je doista bila svedena na "ostatke ostataka" (lat. reliquiae reliquiarum). Turci su se počeli okupljati kod Petrinje, koja je ranije bila spaljena odlukom Hrvatskog Sabora, te su se ondje utaborili na lijevoj obali Kupe, podižući utvrdu Yeni Hisar. Tako su se našli nasuprot pokupske obrambene crte, gdje se, između Karlovca (podignut 1579.) i Siska nalazio niz manjih utvrda.

Zbog vojnih neuspjeha, na čelo kršćanske vojske postavljen je Ruprecht Eggenberg, a 27. travnja 1593 proglašena je odluka o upućivanju zemaljskih vojski prema Vojnoj krajini.

Tijek bitke

Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom lipnja. 14. lipnja osvojili su Drenčinu, a dan kasnije opkolili su sam Sisak s otprilike 12.000 ratnika. Na vijest o pokretu turske vojske, kraj Svete Klare kod Zagreba okupilo se oko 5.000 boraca hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske kako bi se uputili prema Sisku, gdje je bilo samo 800 boraca pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. U toj je združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač, a Slovencima karlovački general Andrija Auersperg.

22. lipnja stigli su do Siska predvođeni banom Erdödyjem, te se između Kupe i Save sukobili s Turcima koji su se prethodno bili prebacili s desne na lijevu obalu Kupe. Ovaj prvi napad izvele su hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci odbili su turski protunapad, te pritisli Turke, koji su se morali povući prema Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zauzela mali most kojim se prelazilo na desnu obalu Kupe, te je tako Turcima zatvorena odstupnica. Nije im stoga preostalo ništa drugo, nego da pokušaju preplivati rijeku i tako naći spas. Mnogi su se pritom utopili, a među njima i Hasan-paša Predojević. Ostatak se Turske vojske razbježao, ostavljajući za sobom naoružanje i namirnice.

Značenje bitke

Ta je bitka bila i povod ratu što su ga 17. srpnja Turci objavili Habsburškoj Monarhiji (tzv. Dugi rat, 1593.-1606.). Za toga su rata Turci 28. kolovoza ipak osvojili Sisak, ali je nakon godinu dana oslobođen.

Unatoč tome, bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.

Keltska noć u Sisku 2008 ...

Kada rujanski mjesec uđe u svoj mlađak i noć se spusti nad grad Sisak, neupućeni bi posjetitelj uslijed nepoznatih događaja mogao pomisliti da je upao u vremensku rupu i vratio se kroz puno stoljeća  u  prošlost.  Daleku  prošlost  u kojoj su splavi plovile rijekom Kupom, a ulicama Siska prolazili vitezovi i vile. No,  nemojte  se  odmah  prestrašiti,  to je samo predstava. Naime, Siščani se ovom jednosatnom predstavom, čija je pozornica rijeka Kupa, prisjećaju kako je njihov grad izgledao nekoć. Kupom plovi povorka sačinjena od pet splavi, dvadeset kupskih čamaca i tristotinjak plutajućih  baklji.  Na  plovilima  će  se pred pogledima  posjetitelja  odigravati prizori  iz  života  Kelta  i  Rimljana.  Sva će plovila biti bogato ukrašena bakljama i sličnim ukrasima, a gledatelje će kroz prikazane događaje voditi glas iz razglasa postavljenog na obali Kupe na kojoj su nekoć živjeli Kelti.Na deset splavi koje su plovile Kupom pričane su priče iz raznih razdoblja sisačke povijesti. Spektakl je započeo sa splavi na kojoj je bila Kupa sa svojim vilama, a uslijedile su splavi s Keltima, rimskim legionarima, stanovnicima Siscije, Svetim Kvirinom, Ljudevitom Posavskim, banom Tomom Bakačem, sisačkim gradonačelnikom Franjom Lovrićem, osnivačima prvog antifašističkog odreda u Europi. A na samom kraju, praćen veličanstvenim vatrometom i oduševljenjem s prepunih kupskih obala, plovila je posljednja splav s Hrvatskim dragovoljcima među kojima sam se nalazio i ja te bio predstavnik svojih ratnih postrojbi - 120 brigada Ban Toma Bakač, 2 A Brigada te 17 DP Sunja ...Ovo je bio neopisivi doživljaj te su me obuzeli trnci prilikom izvođenja Moja Domovina i himne Republike Hrvatske kojom prilikom smo na trečem jarbolu naše splavi  podizali zastavu RH ( Kardaš, Žugaj , i ja ) ... bilo je prekrasno i vječna uspomena za pamćenje......

                   

  Fotografija snimljena na Keltskoj noći na rijeci Kupi te fotografija snimljena na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu - Dan Branitelja , Ivica Pandža Orkan moj ratni zapovjednik u Sunji , te vođa ekipa na snimanju ratnih rekonstrukcija " ISTRAGA " .......

   i moj sin Marijan sa poznatim domoljubom Đuka Čaić na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu 2008 godine Dan Branitelja 30.05.2008
 

 

Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska sa njima se ponosi cijela Hrvatska ...

 

                                                                                      

 

                            uspomene  iz Akcije " Oluja "   kojom prilikom sam se našao na tenku pri probijanju prvih linija neprijatelja

 

                         http://oluja91.googlepages.com/istraga                                                                                              Oluja 1995


                                                                                                           In Memoriam

                                                                Tomislav   Stanković

 

                                                    13.11.1996 Sisak     -     26.12.2000  Zagreb

                                   

                                                 Uspomena na sina Tomislava , našeg anđela koji više nije sa nama .... .... .....                 

 

 

Tears In Heaven

by Eric Clapton and Will Jennings

Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would it be the same
If I saw you in heaven?
 

I must be strong
And carry on,
'Cause I know I don't belong
Here in heaven.
 

Would you hold my hand
If I saw you in heaven?
Would you help me stand
If I saw you in heaven?
 

I'll find my way
Through night and day,
'Cause I know I just can't stay
Here in heaven.
 

Time can bring you down,
Time can bend your knees.
Time can break your heart,
Have you begging please, begging please.
 

Beyond the door,
There's peace I'm sure,
And I know there'll be no more
Tears in heaven.
 

Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would it be the same
If I saw you in heaven?
 

I must be strong
And carry on,
'Cause I know I don't belong
Here in heaven.
 

 

U svemu ovome jedino što mi pomaže su moji dobri prijatelji i muzika koju slušam neprekidno i koja me smiruje i opušta ....

setstats 1  9a2us home                       army radio galerija            prc-515 9a2us              9a2us story